IZ ARHIVE: PEKARA BULJUBAŠIĆA

Kada se iza kuće u kojoj se nalazi lovačko udruženje “Vukovi “ prođe kroz uzak prolaz stiže se u jedno dvorište . U njemu stare, trošne, oštećene ili porušene kuće, na konopcu se suši  isprani veš. Slike kao iz  nekih Kusturičinih filmova ,a iza prozora jedine očuvane, ali takodje, vremešne kuće vide se stanari koji žive kao u nekim davnim vremenima.

Zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa, čeka se dozvola da se poruši ono što jos nije , i dok se to ne obavi, prostor se koristi za parkiranje automobila. Pomalo bizarna sika- luksuzna kola i bijedne udžerice. A nekada je tu bila ašćinica i pekara Huseina Buljubašića. Njegove lepinje, bureci, hljeb su  se rado kupovali, a kupci su se smjenjivali od ranog jutra. Kao da se i sad čuju njihovi glasovi, metež, graja, nadvikivanje mušterija i prodavaca, osjeća miris toplog hljeba. U blizini je kasnije bila i ribarnica nazvana po nadimku gazde Lamela.

Članovi porodice Buljubašić , zbog rata, rasuti su na razne strane od Tuzle, do zemalja Zapadne Evrope. Dio zemljišta su prodali i onaj ko ga je kupio ima neke svoje planova o gradnji jer je lokacija atraktivna. Do tada kroz prolaz kao kroz neku crnu rupu , za tren se nađete u drugoj dimenziji, u nekom prošlom  vremenu koje oživi , samo na čas, u sjećanju.